Interdisciplinarni znanstveni simpozij “Od Biograda do Ćokovca: 900 godina od rušenja benediktinske kraljevske opatije (1125-2025.)”

Autor upozorava na razvoj pojma monasterium i povezuje to s cijelim kompleksom pitanja i problema što ih podrazumijeva uporaba pojma „kristijanizacija Hrvatske Kneževine“. Na to se nadovezuje pitanje načina na koji je u toj Kneževini instaliran tip crkvene institucije u historiografiji poznat pod nazivom Eigenkirche. Na tim premisama autor nadalje ukazuje na one slučajeve u kojima se raspoznaje vladarska uloga i intervencija u uspostavljanju redovničkih zajednica i njihove funkcije u ranosrednjovjekovnome Hrvatskom Kraljevstvu. Konačno, u ovako ocrtani kontekst postavlja se slučaj biogradskoga samostana sv. Ivana, odnosno njegova sljednika samostana sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu. Prikaz razvoja završava pokušajem odgovora na pitanje je li tkonski samostan sv. Kuzme i Damjana i nakon 1102. ostao pod kraljevskim patronatom.

U bogatoj ostavštini neumornog istraživača i arheologa don Luke Jelića (1864-1922.), koja se danas čuva u arhivu Arheološkog muzeja u Splitu, nalaze se brojni crteži, rukopisi, dokumenti, tlocrti, karte i fotografije sakralnih objekata sa šireg zadarskog prostora. U jednom dijelu te vrijedne arhivske građe nalaze se i neobjavljeni rukopisi koji se odnose na biogradske spomenike. U Jelićevim Izvještajima s istraživanja u Biogradu od 1902. do 1905. donose se podaci o biogradskim crkvama, gdje autor studiozno ubicira njihove položaje te dalje bilježi pripadajuće crkvene titulare. Osobito su značajne „radne“ fotografije i crteži, budući da na temelju njih danas možemo puno jasnije tumačiti ostatke nekadašnjih biogradskih crkava. Rad se temelji upravo na proučavanju opširne Jelićeve dokumentacije i vlastitim istraživanjima te je prilog rasvjetljavanju povijesnih slojeva u gradnji sakralnih objekata, kao i novoj ubikaciji biogradskih ranosrednjovjekovnih bazilika Sv. Ivana Evanđeliste i sv. Tome te benediktinskih samostana, za koje je poznato da su podignuti u vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.

Predromanička i ranoromanička crkvena plastika iz Biograda nastala je u vrijeme kada je taj grad tijekom ranoga srednjeg vijeka bio važno središte ranosrednjovjekovne hrvatske države na Jadranu. O njegovoj važnosti dovoljno govore i činjenice da je bio centar starohrvatske županije Sidrage te da je u njemu 1102. godine za hrvatskoga kralja okrunjen ugarski kralj Koloman. Međutim, „zlatno doba’“ Biograda nije dugo potrajalo jer su ga već 1125. godine Mlečani osvojili i u potpunosti razrušili, pa više nikad neće doseći važnost koju je imao tijekom druge polovine 11. i prve četvrtine 12. stoljeća. Naime, organizirani razvitak Biograda posebno se veže uz hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.) koji je u gradu krajem pedesetih i tijekom šezdesetih godina 11. stoljeća utemeljio i bogato obdario dva benediktinska samostana – muški Sv. Ivana Evanđelista (kasnije samostan Sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu) i ženski Sv. Tome. Arheološkim istraživanjima na prostoru grada otkriveni su ostaci obiju samostanskih bazilika, kao i biogradske katedrale koja se nalazila na položaju Glavica, istočno od današnje župne crkve Sv. Anastazije.

Ostatci biogradske ranosrednjovjekovne skulpture, kao i nekoliko ulomaka romaničke kamene plastike, dominantno su povezani s navedenim trima građevinama, kao i s vremenom u kojem je Biograd doživio vrhunac svoje važnosti u nacionalnoj povijesti. Bez obzira što o toj skulpturi nije puno pisano, te unatoč svim problemima s kojima se suočava bilo koji istraživač koji se tom tematikom bavi (nedostatak pravilnoga dokumentiranja; manjak podataka o vremenu i mjestu pronalaska; disperziranost pronalazaka po gradu, njegovu zaleđu i obližnjim otocima; uništenje u kasnijim razaranjima grada…), uočljiva stilska i ikonografska raznovrsnost skulpture ujedno predstavlja i pravi izazov pri pokušaju njezina stilsko-morfološkoga vrednovanja. Upravo će to i biti cilj ovoga izlaganja, kako bi se u nedostatku većeg broja pisanih vrela, navedeni materijalni izvori što bolje iskoristili u rasvjetljavanju svih aspekata povijesnog, kulturnog i društvenog razvoja Biograda tijekom ranoga i na početku razvijenoga srednjeg vijeka.  

Motreći trendove crkvene i redovničke obnove 11. stoljeća u Europi, izlaganje prati njihove moguće iskaze na području Kraljevine Hrvatske i Dalmacije i to putem dvaju pristupa. Problematizira suvremeno historiografsko poimanje i tumačenje redovničke obnove, ponajprije (tradicionalno) poimanje homogenizacije redovničkog života putem koherentnog programa – institucionalizacija upravljanja, ujednačavanje liturgijskih praksi i redovničke kulture uopće, s ciljem trajnog nastojanja za umanjivanjem sekularnog utjecaja na redovničke zajednice – često promoviranog iz okrilja istaknutih redovničkih centara i djelovanjem karizmatika. S druge strane taj je pristup često zapostavljao uvažavanje lokalnog konteksta te različitih oblika organizacije i vjerskih praksi među redovničkim zajednicama. Kojim god od tih pristupa poimali obnovu, svakako je jedan od njezinih središnjih produkata bio zamah dokumentiranja ili transformacija od memorije k pisanoj riječi, čime su samostani postali čuvari sjećanja i mjesta oblikovanja identiteta. Imajući sve to na umu, izlaganje će posljedično motriti mjesto redovničkih zajednica, osobito Rogovske opatije, u hrvatskoj i dalmatinskoj prošlosti 11. stoljeća.

Tijekom vladavine Petra Krešimira IV. u kratkom razdoblju osnovano je više ženskih, a i nekoliko poznatih muških benediktinskih zajednica. Zajedničke su karakteristike svih poznatih ženskih samostana da su osnovani tijekom sedmog desetljeća 11. stoljeća, da se njihov osnutak može vezati uz crkvenu reformu koja je uzela maha na hrvatskim prostorima nakon 1060. godine, da su djelovali unutar značajnih gradova na dalmatinskoj obali te okupljali pobožne udovice i djevojke iz redova gradske elite. Zajednička im je osobina i da su se uglavnom pokazali dugovječnijima od muških benediktinskih zajednica te postali svojevrsni statusni simbol i mjesto memorije lokalne aristokracije. Iako je biogradski samostan sv. Tome stjecajem povijesnih okolnosti najkraće djelovao, te ostao bez pisanih izvora, njegovo osnivanje i djelovanje može se promatrati u kontekstu navedenih karakteristika. U izlaganju će se pobliže razmotriti navedene okolnosti osnutka i djelovanja ženskih benediktinskih zajednica te vidjeti mjesto Sv. Tome među njima.

Glazba je kroz molitvu kao temelj monaškog života prožimala svakodnevicu srednjovjekovnih benediktinskih zajednica. Već je u Reguli sv. Benedikta potanko (pr)opisana struktura pjevanja u Božanskoj službi (pogl. 8-19), a ti su se obrasci u dnevnom bogoslužju zadržali i nadograđivali kroz čitav srednji vijek. O toj nekoć bogatoj tradiciji danas svjedoče sačuvani rukopisi i fragmenti koji sadrže liturgijske napjeve. U ovom će izlaganju biti predstavljeni najraniji srednjovjekovni liturgijsko-glazbeni izvori iz benediktinskih samostana na području Dalmacije. Riječ je o rukopisima nastalima u razdoblju od 10. do 12. stoljeća, pisanima pretežno beneventanskim pismom i notacijom. Smještanjem izvora u širi europski društveni i povijesni kontekst monaštva te temeljem usporedbe sa srodnim tradicijama u inozemstvu bit će rekonstruirana i prikazana uloga glazbe u benediktinskoj liturgiji kakva se najvjerojatnije izvodila u dalmatinskim samostanima. Poseban će naglasak pritom biti na vezama između monaških zajednica na širem Biogradskom području te onih u Europi. Kroz prizmu transfera pjevane tradicije bit će razmotrena i pitanja usmene predaje te odnosa prema pisanim izvorima, uključujući njihovu povezanost s djelatnošću skriptorija na području Dalmacije.

Budući da Libellus Policorion – Rogovski kartular vezano uz samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu sadržava važno diplomatičko gradivo koje oslikava politički i društveni razvoj Hrvatskoga kraljevstva u drugoj polovini 11. stoljeća, tom je pitanju i posvećena većina historiografskih istraživanja i propitivanja. Kartular također donosi dobar dio gradiva o razvoju zemljišnog posjeda samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu (kao stvarnog i pravnog sljednika prvospomenutog) u razvijenom srednjem vijeku. Temeljni dio kartulara sadržava isprave i popise samostanskih posjeda od 1060. do 1369. godine i to prvo biogradskog sv. Ivana Evanđelista, a zatim ćokovskog sv. Kuzme i Damjana. U kartular je upisano sveukupno 138 isprava i zapisa. Od toga razdoblju od 11. do 14. stoljeća pripadaju 133 isprave i zapisa. Za čak 103 isprave i zapisa u kartularu nemamo sačuvan predložak. Ondje gdje pak imamo predložak raspolažemo samo s 9 izvornika i 23 prijepisa. Povijesni i diplomatički slojevi Libellus Policorion – Rogovskog kartulara odaju njegovu slojevitost. Najstariji sloj čini tzv. liber traditionum 11. stoljeća, a što odgovara razvitku te diplomatičke i narativne skupine povijesnih izvora. Za većinu isprava koje pripadaju 12. stoljeću diplomatički su najupitnije, tj. njihova diplomatička forma ne odgovara vremenu njihova navedenog nastanka. U izlaganju ćemo iznijeti sadržaj i naglasiti važnost ovoga kartulara kao temeljnog izvora za najraniju povijest ovoga kraljevskog benediktinskog samostana (monasterium regale).

Mletačko zaposjedanje i rušenje Biograda 1125. godine bio je obračun s gradom za kojeg mletačke kronike kažu da se prkosno odupirao duždu Dominiku Michieleu, za razliku od Splita i Trogira koji su se mirno (ponovno) podvrgli pod duždevu vlast. No, je li rušenje Biograda imalo i dublju pozadinu, budući da je to bilo mjesto u kojem su Arpadovići od 1102. godine krunidbom stjecali legitimitet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom. Kako bi se odgovorilo na to pitanje razmotrit će se i preispitati ideje o Arpadovićima kao dalekim, „nesposobnim“ vladarima sa sjevera te o Veneciji kao grabežljivom lavu koji od vazda ima uvijek jedne te iste težnje, a to je ovladavanje cijelom istočnom jadranskom obalom. Preispitivanje tih dvaju dominantnih slika hrvatske historiografije omogućit će da se relativno mala količina izvornog materijala iz prve polovice 12. stoljeća koja govori o postupcima Arpadovića, Venecije i dalmatinskih gradova razmotri na drukčiji način, čime će postati jasnija i sudbina Biograda 1125. godine.

Dalmatinski otoci od kasne antike imaju značajnu ulogu u oblikovanju kršćanske duhovnosti na istočnom Jadranu. Prema sv. Jeronimu, već u 4. stoljeću na otocima borave asketski pojedinci i religijske zajednice koje traže osamu, molitvu i kontemplaciju. U europskom kontekstu, gdje nedostaje prirodna pustinja poput one u Egiptu ili Siriji, izolirani otoci poprimaju njezinu duhovnu funkciju i simboliku. Takvo prostorno okruženje pogodovalo je razvoju anahoretskog i cenobitskog monaštva. Ujedno, otočna izolacija štitila je samostanske zajednice od svjetovnih sukoba i omogućavala veću autonomiju. Redovnički život na otocima bio je potican i od strane crkvene i svjetovne elite, koja je prepoznavala njegovu vrijednost u duhovnom, kulturnom i gospodarskom smislu. Od 11. stoljeća sve je češće osnivanje samostana upravo na otocima, nerijetko zbog propasti starijih samostanskih središta. Tako benediktinski samostan sv. Silvestra na Biševu, osnovan u 11. stoljeću, biva napušten krajem 13. stoljeća, kada se redovnici sele u Komižu na Visu. Sličan proces dogodio se i sa samostanom sv. Ivana Evanđelista iz Biograda, koji nakon razaranja seli na Pašman. Tijekom srednjeg vijeka otočni samostani postaju duhovna i kulturna središta, mjesta prijenosa znanja, pismenosti i tradicije. Iako se njihova funkcija kroz povijest mijenjala, ostali su trajan simbol povezanosti duhovnosti i prostora, tihe postojanosti u krajoliku izolacije.

Lokalitet Ćokovac predstavlja paradigmatski primjer složene prostorne i funkcionalne evolucije kasnoantičkih utvrda duž istočne jadranske obale. Arheološki ostaci nekih od njih ukazuju na dugotrajan proces u kojem se izvorna obrambena uloga postupno preoblikovala i prilagodila monaškim potrebama, često oslanjajući se na temelje ranije sakralne arhitekture. Iako nije riječ o univerzalnoj pojavi, Ćokovac jasno pokazuje kako su određene utvrde postale važna središta nove duhovne artikulacije, istovremeno oblikujući pejzaž kasnoantičke Dalmacije. Analiza ovog preobražaja pruža dublji uvid u dinamiku reinterpretacije prostora i njegovih značenja u promjenjivim društvenim i institucionalnim okvirima, gdje se utvrde kao kompleksni entiteti prilagođavaju potrebama zajednice na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek. Stoga, proučavanje Ćokovca i njemu sličnih primjera obogaćuje spoznaje o regionalnim obrascima transformacije te produbljuje razumijevanje nastanka postantičkih krajolika moći, identiteta i duhovnosti.

Sveti zaštitnici ćokovske crkve sv. Kuzme i Damjana potiču pitanje ne samo vremena njezine prvotne posvete već i njezina podrijetla prije preseljenja biogradske monaške zajednice na Pašman. Povezivanje izvornog titulara s ranobizantskom utvrdom dopušta smještanje te posvete u specifičan kronološki kontekst. Naime, kako se čini, kult sv. Kuzme i Damjana nije na kršćanskome Zapadu bio poznat prije ranog 6. st. Ostaci najranije hagiografije i kulta sugeriraju niz transformacija koje su doprinijele višeslojnosti njihova najranijeg kulta. Oslanjajući se na utvrđenu činjenicu širenja štovanja para svetih iscjelitelja na Sredozemlju u vrijeme vladavine cara Justinijana, svrha je izlaganja istražiti podrijetlo i početke kulta u Carigradu, širenje u Rimu te konačno pojavu na Jadranu. Naime, određivanje kronologije i okolnosti širenja kulta dopuštaju smještanje poznatih jadranskih primjera posvete crkava sv. Kuzmi i Damjanu u ambijent obnove bizantske vlasti na Jadranu nakon Gotskih ratova. Ravensko-bizantski okvir pak carske vlasti na istočnoj jadranskoj obali dopušta usporedbu s ostalim svecima istog kulturnog horizonta.